Ples pripada svima.
On jamči radost i nadahnuće onima koji u njemu sudjeluju i onima koji ga gledaju.
Jezik plesa ne poznaje granice.
On dopire do ljudi bez obzira na njihovu klasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost, bez obzira na njihovo obrazovanje.
Jezik plesa je beskrajan, jer on ljudske emocije odražava kroz pokret.
Ples obogaćuje dušu i nadahnjuje duh.
Ples živi u svima koji žive.
Kada sva djeca plešu, mir je osiguran.
Poruka Miyako Yoshide za Međunarodni dan plesa, 29. travnja 2005.
Za nas plesače plesati znači živjeti, no cijeli se plesački život pitamo znači li ta posveta isto toliko i onima kojima posvećujemo našu umjetnost? Mislim da točan odgovor nitko od nas ne zna. I možda je tako i bolje jer nastavljamo sanjati prelijepi virtualni san, koji nas često brani od okrutne stvarnosti. Ipak, i u njoj ima trenutaka koji san osvješćuju, čine ga iznimno dragocjenim u našim osjećajima i promišljanjima.
Iz poruke Sonje Kastl za Međunarodnidan plesa, 29. travnja 2002.
Ples je umjetnost ljudskosti. On govori ljudskim tijelom, ljudskim srcem, ljudskom dušom i maštom – a upravo oni definiraju ljudsko postojanje.
Ples je čudesan jezik: apstraktan i konkretan, zaigran i ozbiljan., svet i društven, on govori svim kulturama.
Kada tijelo u plesu dosegne stanje umjetničkog savršenstva, ono postaje božansko.
Ples je živa djelatnost kojoj je potrebna samo volja za plesom.
Poruka Murraya Louisa za Međunarodni dan plesa, 29. travnja 1995.
